Potraga za legitimnim političkim predstavnicima Hrvata u BiH

Najnoviji prijedlog izmjena Izbornog zakona BiH koji su bosanskohercegovačkoj javnosti, a time zacijelo i Hrvatima u BiH i onima s dvojnim državljanstvom diljem bijeloga svijeta ponudili predstavnici najmnogoljudnije hrvatske stranke u BiH, sasvim bjelodano potvrđuje da toj stranačkoj čeljadi nisu bitni Hrvati u Bosni i Hercegovini niti njihova potpuna zastupljenost u izboru tako željenih ”legitimnih” predstavnika, nego im je najvažnije kako se domaći dugovječnog ”legitimnog” predstavljanja tih ljudi, bez obzira na to imaju li oni pravo birati ih ili ne.

A da je to tako, vidi se i po predlaganju izbornih ad hoc područja A, B i C. Ona bjelodano svjedoče da će jedino Hrvati s područja Federacije BiH imati pravo sudjelovati u izboru ”iskonskih” hrvatskih predstavnika na svim razinama vlasti u BiH.

Za trenutne hrvatske ”legitimne” predstavnike, a to su isključivo narodni poslanici s HDZ-ovom iskaznicom, Republika Srpska kao i Distrikt Brčko su zasebna, izdvojena, izgraničena područja u koja se ne smije dirati i s kojih tamošnji Hrvati nemaju nikakvih prava birati ”legitimne”, ”iskonske” predstavnike Hrvata u vladajućim strukturama njihove domovine Bosne i Hercegovine.

Republika Srpska, u kojoj još uvijek obitavaju malobrojni, stari i nemoćni, potomci nekada veoma vitalne hrvatske populacije, posebno na području Banjolučke biskupije i Bosanske Posavine, za hrvatsku političku kastu je područje koje, zapravo, i ne postoji. A to znači da i Hrvati koji su se zatekli na tome području zapravo i ne postoje.

A da je to upravo tako, a to znači da je govor o bosanskim Hrvatima na području Bosanske krajine i Bosanske Posavine govor ni o kome i ni o čemu, potvrđuje i ovogodišnje obilježavanje tragedije koja se dogodila s 24. na 25. srpnja 1992. godine u mjestu Briševu, selu između Prijedora i Sanskoga Mosta, u selu u kojemu danas ni ptice više nemaju kome pjevati, u selu u kojemu je prije rata živjelo oko 400 Hrvata.

Tih vrelih srpanjskih dana srpske snage, pripadnici 5. kozaračke brigade i 6. krajiške brigade Vojske Republike Srpske, ubile su 67 Hrvata. Nedužnih ljudi, civila. Čime je Briševo – kako reče župnik Ljevak – za Hrvate katolike najstradalnije mjesto, mjesto u kojem je u posljednjem ratu u BiH (1991.-1995). stradalo najviše Hrvata.

Na nižoj brojčanoj razini, riječ je o genocidu, o smislenom, namjernom istrebljenju jedne etničke skupine s određenog područja.

Slično kao što je Rama za Hrvate bila najstradalnije mjesto u Drugom svjetskom ratu, mjesto u kojemu je stradalo najviše Hrvata uopće. I taj ramski pokolj prof. dr. Ivo Goldstein u svome tekstu ”Rama 1942. – tragedija jednog mikrokozmosa” u knjizi ”Rama 1942.” (Rama-Šćit, 2014.) nazvao je jedinim mogućim imenom ”genocid”. A to se dogodilo i u Briševu.

Kao što za ramski zločin nitko nikada nije odgovarao, tako nije i neće odgovarati ni za briševski.

Stječe se dojam da – kada je riječ o ”najnovijem” briševskom zločinu – uglednicima u hrvatskim političkim strankama, i onima u Republici Srpskoj i onima u Federaciji BiH, uopće nije bilo važno da se ti zločini procesuiraju, da se krivci pronađu i kazne, a o čemu su prošle nedjelje reporterima BHRT-a zborili preživjeli Briševčani Dragan Dizdarević i Zdravko Marijan, predsjednik Udruženja ”Briševo”.

Uostalom, i sam se pitam, a zašto bi im to i bilo važno, jer je to područje još u Daytonu, davne 1995. godine, prepušteno da bude ”od posebne demografske skrbi” Republike Srpske.

Prošle nedjelje, 25. srpnja, kada su prognani Briševčani obilježavali obljetnicu pokolja svojih najbližih, u Briševu nije bilo nikoga od predstavnika hrvatskih stožernih i manje stožernih političkih stranaka iz Bosne i Hercegovine. Ni predstavnika braniteljskih udruga. Nitko od njih nije došao pokazati barem trunku empatije za stradanje nedužno ubijenih sunarodnjaka i tom prigodom, makar i s gotovo tridesetogodišnjim zakašnjenjem iskazati sućut najbližoj rodbini ubijenih.

A njih, koji su toga dana došli kako bi iskazali ljubav prema svojim najbližim, a nikako mržnju prema njihovim ubojicama, bilo je oko 200 (riječima: dvije stotine). I ove godine ostali su razočarani da im nitko od ”legitimnih” nije došao.

Ipak, ti prognani ljudi nisu bili sami. S njima su bili neumorni biskup Franjo Komarica i župnik Boris Ljevak.

Kao i uvijek do sada, biskup Komarica je, unatoč stradanju i počinjenom zlu, govorio o tome kako zločin ne treba zaboraviti, ali ga ne treba ni politizirati. Iako nitko nije tražio oprost od tih ljudi niti je bilo tko iskazivao volju za pomirenjem s njima, dobrohotni biskup Komarica okupljene je pozvao na praštanje i pomirenje.

Međutim, ako taj dan nije mogao doći nitko od hrvatskih braniteljskih udruga, došli su predstavnici udruge čiji su članovi prošli istu kalvariju kao i briševski. Došli su predstavnici bošnjačke udruge ”Koraci mira” iz Odžaka na čelu s Nihadom Alićem. I, HVALA mu.

Zanimljivo, ove godine je obilježavanju ove tragedije prisustvovao i generalni konzul Republike Hrvatske u Banjoj Luci Zoran Piličić. HVALA i njemu. Konačno da je došao netko od hrvatskih vlasti.

Pitanje je, međutim, je li došao po preporuci i znanju trenutnoga ministra europskih i vanjskih poslova Grlića Radmana ili je, pak, kao rođeni Banjolučanin, došao ”na svoju ruku”, zbog svoje savjesti, za što bi – ako se to ne uklapa u politiku dobrosusjedskih odnosa Vlade RH i Republike Srpske – mogao i disciplinski odgovarati.

Naravno, nakon obilježavanja ove, ali i drugih obljetnica stradanja hrvatskoga naroda u BiH, postavlja se jedno nimalo lagano pitanje: komu je u hrvatskome bosanskohercegovačkom korpusu dano pravo, ili tko si je uzeo pravo odlučivati o tome koje su žrtve vrijednije, legitimnije, o tome na kojim će obilježavanjima biti najviši državni, entitetski, općinski i stranački predstavnici, a na kojima neće biti ama baš nikoga od gore spomenutih?

A kako su mjesta u kojima su živjeli bosanski Hrvati bila za mnoge kriva mjesta boravka – a kako vidimo i jesu kriva mjesta – ne treba nikoga čuditi da su i stradali. To je prema shvaćanju mnogih u tome vremenu bilo i za očekivati. Nije se moglo spriječiti. Reći će, njihova žrtva zalog je za našu svijetlu ”legitimnu” budućnost.

Također, svjedoci smo da ”legitimni” politički predstavnici Hrvata u BiH veću pozornost posvećuju obilježavanjima stradanja Hrvata od pripadnika Armije BiH negoli obilježavanju stradanja Hrvata od pripadnika Vojske Republike Srpske.

Zasigurno ni u jednom izvješću iz Briševa nismo pročitali, a zasigurno nećemo ni pročitati rečenicu koja se gotovo u cijelosti ponavlja u svim izvješćima s obilježavanja stradanja Hrvata od Armije BiH: ”Obilježavanju stradanja 67 briševskih žrtava, najvećem pojedinačnom stradanju Hrvata u ratu u BiH (1991.-1995.) nazočili su predstavnici braniteljskih udruga HVO-a, kulturnog i vjerskog života toga kraja, predstavnici Oružanih snaga BiH i stranaka Hrvatskog narodnog sabora BiH te dužnosnici zakonodavne i izvršne vlasti svih razina u Bosni i Hercegovini, koje je predvodio predsjednik Hrvatskog narodnog sabora i HDZ-a BiH”.

Ne, ne, to se nije dogodilo. I to se, zahvaljujući čuvarima hrvatsko-srpskoga mira u BiH, neće nikada ni dogoditi.

A neće se dogoditi, jer je zahvaljujući politici aktualnih ”legitimnih” političkih predstavnika, hrvatski narod u BiH podijeljen unutar sebe: na Bosance – kao manje vrijednije, katoličkije, nacionalno me(h)kše, ekonomski siromašnije i izrabljivanije, i Hercegovce – kao više vrijednije, nacionalno osvještenije, ekonomski snažnije zbog čega ih i posjećuju ne samo Gospa nego i hrvatski bjegunci, čime zapadna Hercegovina postaje ne samo mjesto ukazanja nadnaravnih osoba nego i uskočko mjesto, mjesto gdje se – bježeći od nepravednih režimskih kazni – skrivaju bjegunci slavnih imena i prezimena. Najvažniji su im jataci (zaštitnici, skrbnici) ”legitimni” predstavnici Hrvata u BiH.

Međutim, stara narodna poslovica kaže ”narod je jaka kobila, izdržat će ona i ovo kao što je izdržala i mnoge druge zulume do sada”.

Ako bismo u takvu skupinu narodâ mogli ubrojiti i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini – a mislim da bismo mogli i da bismo trebali – onda bi mu u ovoj prigodi vježbanja izdržljivosti u traganju za legitimnim predstavljanjem najbolje odgovaralo da mu njegovi trenutni legitimni predstavnici zapjevaju dječju pjesmu ”Moja kobila Suzy” u izvedbi slavnoga Stjepana Jimmyja Stanića čiji sadržaj možete pogledati i poslušati na ovome linku.

Izvor: www.autograf.hr