Na RTRS-u pohvaljen “političar muhamedanske vjere”!

Benjamin Butković je u razgovoru s Ilijom Cvitanovićem pokazao šta sve može dobro pripremljen novinar. Na RTRS-u sve po starom: za drugo mišljenje nema ni vremena, ni mjesta, ni razloga.

SUPTILNO UKAZIVANJE NA NEDOSLJEDNOSTI: “Protivnik jednoumlja među Hrvatima" – tako je Benjamin Butković najavio Iliju Cvitanovića, predsjednika HDZ-a 1990. I u uvodnom prilogu, Sanita Lisak-Jusufbegović spomenula je da je Cvitanović obećavao drugačji pristup politici. Međutim, tokom intervjua ta njegova otvorenost za drugačija rješenja i pristupe dugogodišnjim političkim problemima u BiH teško se mogla primijetiti. Naprotiv. Puno opravdanijim se pokazao drugi dio najave. Onaj u kojem je Butković podsjetio da je Cvitanović zamjerao mnoge greške HDZ-u BiH, a potom s njim potpisao sporazum. Suptilno, ali nedvosmisleno, Butković je svojim pitanjima ukazao na mnoge nedosljednosti u Cvitanovićevom govorenju i ponašanju. Citirajući njegovu izjavu da „građanska država u BiH nije moguća, ali je trenutno stanje takođe neodrživo“, Butković pita – ako već decenijama nije moguće postići dogovor oko nacionalne ravnopravnosti, a disolucija nije moguća jer je sprečavaju Ustav i Dejton, šta je moguće? Kad Cvitanović odgovori floskulom da je moguć dogovor, voditelj s pravom primjećuje kako se čini da „tek to nije moguće".

SPORAZUM S HDZ-om: Butković je podsjetio Cvitanovića na još nešto što je rekao o HDZ-u. “Nikad im neću oprostiti strah da se mora voditi računa smije li neko popiti kafu s Ilijom Cvitanovićem. Kako poslije tog straha objasniti biračima da ulazite u savez s onima koji su sijali taj strah?" Naime, tokom predizborne kampanje, Cvitanović je bio veliki kritičar HDZ-a BiH da bi poslije izbora sklopio sporazum s tom strankom o zajedničkom djelovanju. U medijima je kao razlog za to naveo brigu za trenutno stanje hrvatskog naroda u BiH. Osvrćući se na to, Butković je pitao zašto taj sporazum nije postignut prije izbora. „Stanje se nije dramatično promijenilo. Ako je izgovor bio izbor Željka Komšića, on je dva puta biran na isti način?" Voditelj je bio pripremljen za intervju, pa je prepoznao i netačnosti u sagovornikovim navodima. Kad je Cvitanović pripisao Komšiću izjavu da treba urušiti konstitutivnost Hrvata, voditelj ga je ispravio – on je u istoj emisiji govorio o principu konstitutivnosti naroda uopće, a ne o konstitutivnosti Hrvata.

KANTONI S NEDOVOLJNO HRVATA: I u ovoj emisiji, nekoliko pitanja gostu postavile su i druge osobe iz javnog života. Ova rubrika doprinosi dinamičnosti intervjua, a u njoj se često čuju zanimljiva pitanja. Tako je bilo i ovaj put. Marijo Pejić, predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća BiH, bio je direktan. Je li HDZ-ov prijedlog Izbornog zakona prihvatljiv i za Hrvate koji žive u KS-u, BPK-u i USK-u? Je li za predstavnike HNS-a Sarajevo glavni grad u kojem se Hrvati trebaju boriti za svoja prava i artikulisati svoje interese? Direktan je bio i Cvitanović. Navedeni kantoni, kaže, nemaju dovoljno Hrvata da bi mogli legitimno izabrati svog predstavnika. Sarajevo smatra glavnim gradom BiH bez obzira na političke nesuglasice.

RTRS: “Aktuelno", 20. januar

MUHAMEDANCI: Gledaoci “Aktuelnog" doživjeli su i to da se u ovoj emisiji izražava “moralno i intelektualno divljenje" jednom predstavniku Islamske zajednice! I tu iznenađenje prestaje. Priča „istaknutog funkcionera IZ-a" Huseina Hodžića, kako ga je najavio Branimir Đuričić, nije se odnosila na vjerske slobode u BiH niti u njenom entitetu RS, nego na one u Crnoj Gori. U jednosatnoj emisiji o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori, drugoj strani nije data ni minuta. Čak ni isječak izjave nekog od predstavnika te države. Osim Vladimira Leposavića, člana pravnog tima Mitropolije crnogorsko-primorske SPC-a, i Bogoljuba Šijakovića, profesora Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu, u ulozi branioca srpskih svetinja našao se predsjednik IZ-a za Budvu i Boku. Predmet ovog “dragocjenog" razgovora, kako ga je najavio Đuričić, a vodila Nataša Miljanović Zubac, ni u jednom momentu nije bio položaj IZ-a niti muslimana u Crnoj Gori. RTRS-ovo poštovanje vjerskih prava i sloboda različitih naroda ogleda se i u terminologiji njegovih voditelja. Eklatantan primjer je rečenica: „Vrijednost SPC-a prepoznali su i pojedini političari muhamedanske vjere koji su otvoreno podržali vjernike SPC-a“. Dakle, u emisiji javnog medijskog servisa posvećenoj vjerskim slobodama, islam je nazvan muhamedanskom vjerom, a muslimani muhamedancima. Dalje, političarima se u ovom slučaju, radi izbjegavanja etničke odrednice (bošnjačke ili crnogorske), kao krucijalno obilježje pripisuje vjerska pripadnost, koja bi u politici trebala biti irelevantna.

SKRIVENE NAMJERE: U emisiji nije bilo predstavnika države koja je usvojila sporni Zakon. Ipak, to nije spriječilo voditelja da postavlja i pitanja koja ne samo da su spekulacijska nego imaju i prizvuk zavjere. Koja je zapravo krajnja namjera vlasti u Crnoj Gori? Kome bi pripala imovina SPC-a ako ovaj Zakon stupi na snagu – pita Đuričić. Stavove zagovornika ovog Zakona su parafrazirali i interpretirali voditelj i gosti – protivnici Zakona. U ovom slučaju, involviranje stranaca u rješavanje problema, za razliku od onih u BiH, ne bi smetalo. Kako su međunarodna stručna javnost, Venecijanska komisija i druga ugledna pravna tijela reagovala na Zakon – pita Đuričić.

ZAKLJUČAK: U intervjuu „Jedan“ voditelj je suptilno, u stilu neutralnog ispitivanja, ukazao na određene nedosljednosti u izjavama i postupcima sagovornika. Na nekoj drugoj televiziji ovaj intervju bi vjerovatno bio oštriji, pitanja konkretnija i brojnija, a odgovori kraći, što bi gledaocima moglo biti zanimljivije. Dobra praksa intervjua „Jedan“ je uvodni prilog o političkoj karijeri, odnosno životu sagovornika. Vjerske (ne)slobode u RS-u nisu relevantna tema za RTRS, pa ni za emisiju “Aktuelno". Prema uređivačkoj politici ovog javnog medijskog servisa, ovdje se nema o čemu govoriti. U RS-u vladaju blagostanje i tolerancija, anomalija i incidenata nema, pa ni tema za političke emisije. Njih valja tražiti u susjedstvu. I ovaj put izrazito jednostran prikaz teme i gosti istomišljenici. Primjetno je bilo još jedno obilježje pristranog novinarstva – značajna zastupljenost pridjeva u pitanjima i konstatacijama voditelja.