Fra Ivo Marković: Moj susret s Kordićem

Objavljena je snimka u kojoj haški osuđenik Dario Kordić svjedoči da ne žali zatvora, te da bi sve ponovio. Ta se izjava povezuje sa zločinom u Ahmićima 1993. kada je masakrirano 116 Bošnjaka, među njima 32 žene i 11 djece mlađe od 18 godina, za koji je osuđen Dario Kordić. 

Reagirali su brojni bošnjački lideri, među njima u reisu-l-ulema Husein Kavazović naglasivši da Kordića “dočekuju državni zvaničnici kao heroja i vodaju ga čak i po vjerskim objektima". 

Otvaranje ratnih rana

S hrvatske strane adekvatno su reagirali tek Hrvatsko narodno vijeće (HNV) iz Sarajeva i Jadranka Kosor iz Zagreba, a brojni su portali i s bošnjačke i s hrvatske strane iskoristili taj povod za otvaranje ratnih rana guranjem naroda u poziciju žrtve opsjednute neprijateljstvom i mržnjom i nastavak konfrontacije.

Darija Kordića upoznao sam u rujnu 1992. Nakon posjeta Besimu Spahiću, predsjedniku Općine Zenica s ciljem zaustavljanja sukoba između Hrvata i bosanskih Muslimana, dogovorio sam susret s Kordićem u župnom uredu u Busovači. 

O susretu sam informirao provincijala fra Petra Anđelovića koji me je ovlastio da mu iznesem stavove Bosne Srebrene koji su mi dobro poznati. Također, razgovarao sam s tada nadbiskupom Vinkom Puljićem koji mi je jednako rekao da mu iznesem stavove Vrhbosanske nadbiskupije, tada je naime Katolička crkva u BiH disala kao jedna duša. Nakon kašnjenja od gotova dva sata pojavila se povelika kolona terenaca s Dariom Kordićem, ljubazno nas je ugostio župnik fra Dominko Batinić.

U razgovoru sam upozorio Kordića da mu iznosim stavove Franjevačke provincije Bosne Srebrene i Vrhbosanske nadbiskupije uz patronat prisutnog gvardijana gučogorskog područja i prenio mu duboko nezadovoljstvo s hrvatskom politikom sukoba s Muslimanima (kako su se tada nazivali Bošnjaci), da Katolička crkva traži da se ti sukobi odmah zaustave. 

Također sam prenio zabrinutost zbog neodgovornosti, oružje je masovno podijeljeno ljudima koji obilato troše municiju i pucaju po muslimanskim selima bez ikakve obrambene organizacije, ratni profiteri masovno prodaju oružje Muslimanima koje stiže za obranu Hrvata itd. Odgovorio mi je da on zna tko i zašto ga je postavio i on želi obaviti ono za što je zadužen. Pokušao sam i malo prijetiti: Katolička crkva iz svoje moralne odgovornosti dužna je reagirati i javno iznijeti ta upozorenja, može pozvati narod da se suprotstavi takvoj politici. 

Prijetnje franjevicma

Odgovorio je da on zna da mu nema života u Bosni, ali on će obaviti svoj posao i onda mi je uzvratio otvorenom prijetnjom da njega nitko neće pitati jesam li ja izgubio glavu, nego je li on obavio svoj posao. 

Rekao sam da onda ide što prije u Zagreb i prepusti nama našu sudbinu, te da nikakve prijetnje ne mogu pokolebati osobito nas bosanske franjevce koji živimo za ovaj narod. Već je razgovor prelazio u svađu  i domaćin je to zaustavio pozivom da “popijemo po jednu".

Ne želim ga omalovažavati, no Dario Kordić očito nije bio dorastao poziciji na koju je postavljen. To je njegova i osobna tragedija i svega naroda Lašvanske doline. 

Čuo sam da je tijekom rata uživao povjerenje u Lašvanskoj dolini. Svakako je sukrivac za zločin u Ahmićima za koji je osuđen, no “pouzdani" izvori iz vrhuške Herceg-Bosne tvrde da je otišao u Hag uvelike kao žrtveni jarac koji je ponio tuđe krivnje, pa ga sada zato slave kao heroja oni čije je zločine ponio.

Po izlasku iz zatvora Kordić se predstavljao kao vjerski obraćenik, gotovo kao kršćanski mistik. I površna teološka analiza pokazuje da u njega nije bilo nekog istinskog obraćenja, nego se zapravo radi o najopasnijem pijetističkom (pobožnjačkom) iskušenju u kojemu vjernik umjesto predanosti Bogu upada u zamku umišljenosti da ga je Bog ovlastio i opunomoćio da nastupa u ime Božje, kao Božji poslanik! 

Ni kajanja, ni pozitivnog zaokreta

U iskrenoj predanosti Bogu vjernik najprije osjeti potrebu očišćenja duha, tj. kajanje, potom osjeti snažnu potrebu i poziv za pozitivan zaokret, u dobrotu, u mir, u ljubav. 

U Darija nema tih tragova kajanja niti pozitivna zaokreta. Da ima, otišao bi u Ahmiće, posjetio bi svoje žrtve, oslušnuo bi njihovu bol, omogućio bi da i oni čuju bol Križančeva sela, viteške djece stradale na igralištu, bol Šušnja, Bikoša i sve Lašvanske doline.

Nacionalistički bošnjački i hrvatski mediji u BiH s ovim i sličnim povodima okrutno guraju i zadržavaju svoje narode u poziciji žrtve, u vezanosti za neprijatelja, za osvetu i mržnju, drže ih nemoćnima da se dignu i krenu putem oslobođenja, oprosta, liječenja, normalizacije života i mira. 

Samo tako degradiran i izluđen narod može biti njihovo izborno tijelo. 

Gdje ima imalo istinske vjere otkrilo bi se da sva ta patnja i bol koju su podnijeli ljudi Bosne i Hercegovine može imati otkupiteljsku moć, da se ta patnja i bol može transformirati u energiju izgradnje sretna ambijenta za ljudski život, u suživot i mir, kako su to učinile Francuska i Njemačka nakon II. svjetskog rata i na tim energijama pokrenule EU, tako možemo i mi svoju BiH ako se ne držimo logike Darija Kordića i njemu sličnih zarobljenika nacionalističkog ludila.